Snađi se, stranče

   Krajem jula ove godine po drugi put sam sleteo unutar polarnog kruga, nedaleko od gradića Harstada, smeštenog na velikom ostrvu Hinoja (Hinnøya), na severo-zapadu Norveške. Kao i prošli put, dočekao me je moj prijatelj Milovan Izgarević Nani, samo sada sa obavezom manje ‒ nije trebao da mi objašnjava da je halibut (kvejta) na peščanom dnu, polak kraj kamenite obale, a coalfish (sei) ispod površine. Osnovnu školu varaličarenja na Norveškom moru završio sam prošle godine po ubrzanom kursu, a mnogo toga i preneo čitaocima putem 23. broja magazina.
   Ipak, van svih planova, ove godine sam ponovo morao u školsku klupu: sada je bila sredina leta, voda toplija, i mnogo toga se izmenilo: ribe koje vole hladnu vodu otišle su na pučinu i u dubinu, a pojavili se neke druge, koje ne znam da pecam. Zatim smo otišli u Švedsku, na ogromno, 70 km dugo, ledeno jezero Tornetrask, u kome naočigled nema ni živog ripčeta, a trebalo je tamo dva dana pecati ‒ samo kako, i pre svega ‒ šta? Na kraju smo na ušću jedne norveške rečice pronašli losose, koje niko od nas dvojice nikada nije lovio ‒ učite, momci, opet. Bilo je mnogo novih situacija, mnogo nepoznanica, isprobavali smo sve i svašta, padali i ponovo se dizali, neke od testova položli sa čistom peticom, a na drugima dobili 2 minus, a i to samo zbog truda. Ovo je priča o lovu u nepoznatom, sa posebnim osvrtom na upotrebu ultralajt pribora na moru, koji nam je doneo mnogo zabavnih situacija.

Piše: Goran Tokić Goci