U selu Skariana Indijanaca

   Let iz Manausa do Roraime na severoistoku i reke Žatapu trajao je nekoliko sati (plovidba rekom bi trajala desetak dana). Bio je to moj prvi let sa sletanjem na reku. U principu, ništa posebno, ali u svakom slučaju zanimljivije nego sletanje na aerodrom "Nikola Tesla". Dočekali su nas Indijanci. U jednosatnoj vožnji po kiši, prevezli smo se do kampa, koji je bio oko 2 km uzvodno od Skariana sela.

   Kamp je napravljen na rečnoj adi (prosečnih dimenzija 100x15 m, čisto radi manjeg broja insekata, mada iz nekog razloga nismo bili pošteđeni prisustva ogromnih paukova), ali i osećaja sigurnosti da smo van domašaja jaguara (a i ovo je palo u vodu kad smo mimo svih naših ubeđenja o životu i sklonostima mačaka, usred bela dana videli jaguara kako prelazi reku).

   Kamp se sastojao od 6 velikih šatora za ribolovce i isto toliko za naše domaćine. Pored toga, postojale su i klupe i stolovi za ručavanje, natkriveni krovom od lišća kao zaštitom od kiše. Isto tako, natkriven je bio i prostor u kome su domaćini pripremali hranu. Moram da naglasim da se organizator našeg puta baš potrudio da nam olakša život u džungli, te su doneli i mali dizel generator, koji nam je omogućavao dostupnost električne energije 2-3 sata uveče, ako ništa drugo, onda za punjenje baterija na fotoaparatima ili telefonima, kao i rasvetu tokom večere.