Poslušao sam ih. Ubio sam je. Od tog momenta je nestala sva magija. Sreća koju sam osjećao svim bićem, nestala je. Odvukli smo lešinu preko sada već sasvim snijegom pokrivenog polja do obližnje brvnare koja je bila dom lokalnog ribolovačkog društva.
   Grupa od dvadesetak ljudi je znatiželjno razgledala do prije neki tren razgoropađenu neman. Pipali su je. Fotografisali se sa njom. "Kraljica bukova" koja je godinama bila gospodar modrih virova u rijeci ispod alpskih vrhova sada je bila obična blijedozelena lešina. Ubijena. Ponižena, ležala je na betonu pored cipela mnoštva ljudi koji su se okupili oko nje. Nazdravljali su mi za sjajan ulov. Nije mi bilo do slavlja. Suza mi je sišla niz obraz. Nijesam se trudio da je sakrijem niti da je obrišem. Ne pijem alkohol, ali mi je neka lokalna žestoka tekućina bila potrebna u tom trenu. Osjećao sam se ružno. Tužno. Prevareno.
   Duboko u sebi shvatio sam da sam donio pogrešnu odluku ubivši to predivno stvorenje.
   Neće mi se ponoviti. Nikada više u životu neću ubiti mladicu!
   Na povratku prema autu, opet su mi lice kvasile pahulje sa alpskih vrhova. Još jednom sam prešao preko mosta ispod kojeg je, u modroplavoj vodi, carovala ta predivna riba. Bacivši pogled na vir u kojem je bila, osjetio sam tugu. Ništa više nije bilo isto. Prazan vir bez velike, lijepe mladice. Nije mi više ni bilo hladno. Bilo mi je svejedno.
   Prazno srce čovjeka, ribolovca koji je donio pogrešnu odluku.
   Suza na mom obrazu srela se sa pahuljom. Zatvorio sam oči...