Prekidamo s pecanjem i odlazimo kući da saniram povrede, kojima je trebalo nekoliko nedelja da prođu. Ipak, ostao je doživljaj za priču, osetio sam svu snagu lososa, imao ga na štapu, imao ga na ruci. I što je najvažnije, našli smo ih. No, i pored velike upornosti, te još nekoliko dolazaka na ovu mesto, lososa nismo prevarili. Otpecali smo vrlo studiozno, pokušavali bukvalno sve, od lova u reci, preko samog ušća, do pokušaja na moru na 300-400 m od ušća.
   No, nismo doživeli totalni fijasko: imali smo praćenja, neke čudne napade sa zatvorenim ustima (kao da hoće da gurne i otera uljeza), generalno, bilo je dešavanja. Na kraju smo se toliko izveštili da smo uspevali da primetimo diskretne tragove kretanja lososa dok su još u moru, na 200-300 m od ušća i pratili njihov ulazak u reku, te povratak nazad. Zaključili smo da besomučno bacanje neće dati rezultat, da se ribe samo poplaše i nikada ne uđu u reku. Zato smo strpljivo čekali da dođu u zonu zabačaja, pa tada pokušavali. No i tu smo morali da se dovijamo, jer je pad varalice u vodu plašio ribe. Jednostavno bi se okrenule i pobegle. Najčešće su to bila mala jata, od 4-5 jedinki težine od 2-3 do 7-8 kg – kao naše prosečne mladice. Na kraju smo našli dobitnu taktiku koja bi uz dovoljno vremena, koga više nismo imali, sigurno prevarila lososa: puštanje plivajućeg plitkoronećeg minnow voblera niz reku, da ga voda odnese 70-80, pa i svih 100 m u more, i kretanje sa povlačenjem kada mu se lososi približe na 5-6 m i budu iza njega. E, u toj situaciji se nisu plašili, pojurili bi za varalicom, nešto je kao kljucnuli, i odustaljali. No u ovim uslovima, gde se očigledno naplašene ribe klone čoveka i varalice, i to smo smatrali uspehom.

Pecanje na ušću smo prekidali oko 4-5 č ujutru, kada je najčešće sledila i oseka, a lososi nestaji daleko u moru...