Šedom na jezerskog smuđa

Pitanja čitalaca

Poštovana redakcijo,
   Varaličarenjem se bavim već desetak godina, ali tek poslednje dve sezone pecam smuđa, i to na jezerima Barje i Prvonek kod Vranja. Detaljno sam pročitao sve tekstove o ribolovu ove grabljivice džigovanjem, ali i dalje imam jednu dilemu: kako voditi šeda ‒ da li kao tvistera, džigovanjem gore-dole, ili ravnim povlačenjem, kao tonući vobler? Ili možda nekada "pali" jedan, a nekada drugi način? Generalno, na koje sve načine da povlačim šedove prilikom ribolova na jezeru? Napominjem da su ove akumulacije relativno duboke i da koristim glave od 5 g (leti) do 20 g (zimi). Većinu smuđeva sam dobio na voblere i tvistere, dok je na šedove bilo malo ulova, pa mislim da možda negde grešim u prezentaciji.

Marko, Vranje

Marko,
   Što se mene tiče, odmah da napomenem da je šed plivajući mamac (swimbait). Prema tome, trebalo bi da pliva kao neka ribica, pa je logično da njima nikad ne džigujem oštro gore-dole, kao tvisterom.
   Ipak, pre nego što šed uopšte stigne do dna jezera, možda ste već napravili grešku koja vas je koštala ulova! Mnogi varaličari smatraju da prezentacija počinje kada džig padne na dno, pa ne kontrolišu silikonac dok tone, već ostave otvoren preklopnik mašinice kako bi on dalje i brže potonuo. Velika greška: smuđ upravo tada često napadne, a potpuno opuštena struna to ne može da pokaže. Shvativši da to nije za jelo, smuđ silikonca izbacuje iz usta, a mi i dalje čekamo da mamac padne na dno pa da primenimo neku od tehnika povlačenja. Zato je potrebno uskladiti oblik olovne glave, težinu i veličinu silikonca kako bi on imao akciju i onda kada mi ništa ne radimo štapom ili mašinicom. Vreme dok džig tone ka dnu na poluzategnutoj struni je sastavni deo prezentacije! Naglašavam: na poluzategnutoj. Zategnuta struna je svakako bolji izvor informacija od potpuno opuštene, ali može sprečiti smuđa da usisa mamac. Sem toga, zategnuta struna nam pri udarcu smuđa ništa ne govori. Potpuno druga priča je sa poluzategnutom strunom; em on lako usisa varalicu, em vidimo zatezanje pa možemo da kontriramo i pre nego što na štapu osetimo udarac.
   Dalje, nije smuđ uvek na dnu, što je baš na jezerima čest slučaj. Dakle, veoma često ne treba sačekati da džig padne na dno. Grabljivac često lebdi na određenoj dubini (zbog termokline, temperature, granice svetla i tame, jata ribica koje lovi...) pa ovde treba pomenuti dijagonalni džiging: podigni, sačekaj sekund-dva da mamac malo ukoso potone, namotaj jedanput-dvaput, podigni, sačekaj sekund-dva, namotaj... Zamisao je da mamac ponudimo baš na dubini na kojoj smuđ pluta.