Dogovor je bio da nas dvoje dan provedemo na kupanju, a da se predveče nađemo sa Daliborom na magistrali kod Dubrovnika i idemo na poziciju južno od grada, na stene ka otvorenom moru. Planirali smo da na mesto ribolova izađemo dok se još vidi, jer je stenje izuzetno nepristupačno, te da iskoristimo sumrak, koji bi uz prve sate mraka trebao da donese najveću aktivnost ribe.
   Na dogovorenom mestu smo bili pola sata ranije, jer sam bio nestrpljiv kao malo dete. Kako i ne bih, prilika za lov jedne nove vrste, pa još ni manje ni više jadranske barakude, škarama, momku iz duboke unutrašnjosti (600 i kusur kilometara od najbližeg mora) ne pruža se baš svaki dan. Istini za volju, nekoliko škarama sam pre dvocifrenog broja godina ulovio u barskoj luci, ali su bili toliko sitni da ih na prvi pogled nisam mogao razlikovati od iglica. Ribe koje je Dalibor obično lovio težile su od jednog do preko četiri kilograma, a ekipa njegovih prijatelja je upisala i kapitalce od preko šest, duge debelo preko metra. Taj podatak nije nebitan, jer sam guglajući u danu pre izlaska našao podatak da škaram u Jadranu raste do 6 kilograma. Granice se, znači, pomeraju! Pomeraju se najpre zbog toga što ovu ribu sve više ljudi ciljano lovi. Jedan od tih pionira lova krupne ribe veštačkim mamcima sa stenja na južnom Jadranu je i naš domaćin Dalibor.