Voda je na vrhuncu, jaka struja je stala, desetak minuta će biti mirno, a onda oseka vuče vodu na drugu stranu. Na kopči je zelena dvodelna kašika danske proizvodnje, plasirana lagano ispod površine. Jak udarac, kontra ‒ tu je neka riba. Kreću drilovi i tek tada shvatam šta se dešava: nijedna riba koju upecah dosad nije vukla na ovakav način, to mora biti moj "skinosamtiđanu" losos! Kroz glavu mi prolazi hiljadu stvari: da li mi je predvez OK, da ga nisam malopre oštetio na stenama, da li sam dobro vezao onaj čvor? Možda je trebalo da ga malo jače stegnem... Kada bi mogao da sačeka da ja sve to proverim, pa da nastavimo dalje...
   Nakon desetak minuta borbe na površini se pojavljuje srebrna silueta, lupa repom i prevrće se ‒ gotov je. Još da se saberem i da ga lepo prihvatim, i imam svog prvog lososa! Primičem ga polako obali, srce radi "bim-bam bam-bam-bam", samo da ga slikam, sve drugo je manje važno. Nemam pomoć, osećam se kao da sam sam na svetu. Prilazim polako sa gripom, još nekoliko sekundi, tu je! Iznosim ga na obalu i polako spuštam na travu, odlažem štap, stojim i nemo gledam: upecao sam lososa u moru, sa obale! Sam sebi ne verujem! Da li je moguće!?
   Neka se i meni trud jednom isplatio. Ujka će da pukne od sreće, a Goci će da me gnjavi da o tome napišem tekst. ●