Ta tehnika, poznata i pod nazivom vertikalisanje, već decenijama se uspešno koristi u ribolovu na moru, a ekspanziju na rekama i jezerima doživljava sa sve češćom upotrebom sonara i elektro-motora. Osnovni princip je relativno jednostavan: iz čamca, veštački mamac se spusti na određenu dubinu (ili samo dno) i animira vertikalnim pokretima štapa.
   Korišćenje sonara olakšava pronalaženje dobrih pozicija i ciljnih riba, a elektro-motor omogućava precizno pozicioniranje i plasiranje mamca. Sonar ne koristim pri svakodnevnom ribolovu, ali sam ga u nekoliko navrata upotrebio da snimim dubine na lokacijama koje su me interesovale. No, i bez korišćenja sonara, tokom klasičnog džigovanja sa obale primetio sam da se većina napada na varalicu (realizovanih ili ne) javlja na strmim odsecima i oštrim prelazima u dubinu. Prvi pokušaj vertikalnog džigovanja je i imao za cilj da pokušam da pogodim te oštre prelaze i da varalicu što duže zadržim na njima. Prvih nekoliko pokušaja spuštanja čamcem preko takvih i sličnih mesta bili su neuspešni i frustrirajući, u smislu da je bilo enormno mnogo kačenja i gubljenja varalica na stenovitom i kamenitom dnu, prekrivenom oštrim školjkama. Razlog je bio višestruki, a generalno se tiče (ne)veštog prolaza tačno iznad ove linije promene, što se vremenom nauči. Važan faktor je i brzina kojom Dunav nosi čamac (oko 3-5 km/h u tom delu), koja se ne oseti toliko sve dok se vertikalno spušten mamac ne zakači za dno, a u takvim slučajevima najčešće nema drugog spasa nego što je kidanje i gubljenje varalice ili sistema.