Sutradan nas je čekao trening. Kapiten predlaže da preskočimo jezero. Realno, jezero je za nas, a ispostaviće se, i za mnoge druge, veliki problem.
   Ja, bez obzira na provalu oblaka, odlazim na Plivu. Reka koja me je najviše plašila. Svi se slažu da je jedna od najzahtevnijih voda na kojima su bili. Stižemo na trening stazu: Irci, Južnoafrikanci, Mongoli i Letonci…. Može se reći da činimo ekipu ludaka jer pecamo po vremenu kad nebo dodiruje zemlju… Shvatam, tačnije tek počinjem, da uklapam sliku šta Pliva traži od čoveka koji uđe u nju. Reka koja prosto mami da se fotografiše, da se od nje prave razglednice. Naoko mirna, a u stvari veoma kompleksna, sa stotinama malih neprimetnih struja koje nam otežavaju pecanje. Duboka, najčešće još od same obale, retko gde pogodna za pravo gaženje i mušičarenje. U sebi krije prelepe lipljane i pastrmke. Na treningu upisujem nulu. Međutim, upoznajem nekoliko ljudi. Gary me uči Simple penny knot, drugi više neću koristiti.