Dok ja razmišljam o 1001 stvari vezanoj za pecanje koje sa nestrpljenjem očekujem, Dalibor javlja telefonom da autobus iz Splita, kojim mu stižu neki delovi, kasni zbog gužve dva sata, pa se početak dugo očekivanog okršaja sa zubatim nemanima prolongira... Zabavljamo se slikajući ogroman pun Mesec dok izlazi. Osim što lepo izgleda, dobar je i za noćni ribolov po zabitima u kakve smo se zaputili, jer omogućava lakše kretanje po stenju, a po Daliborovoj praksi i sami rezultati u ribolovu po ovoj meni su redovno odlični. Konačno, kad je Mesec već odskočio, stiže i naš domaćin, pratimo ga kolima, sa magistrale skrećemo na lokalni put, pa sa njega na jedan neugledni kolovoz, a potom prelazimo na puteljak koji izgleda kao da njime niko nije prošao bar deset godina. Posle nekoliko krivina stajemo. Vadimo stvari iz kola, stavljamo lampe na glave i krećemo.
   Dalibor nam skreće pažnju da pazimo da se ne izgrebemo. Pred nama je šikara u kojoj se jedva nazire nekakav procep ‒ to je staza kojom idemo... Sreća pa pojas gustog šiblja nije duži od tridesetak metara, na jedvite jade se sa štapovima provlačimo. Kada smo izvirili iz makije, na mesečini se ukazalo stenovito priobalje, i Biljana i ja shvatamo zašto nam je domaćin spominjao free climbing: iako smo po horizontali samo dvadesetak metara od mora, nalazimo se na barem duplo većoj visini od njega. Silazak po ogromnim, oštrim i vrlo često potpuno okomitim stenama je potrajao dobrih petnaestak minuta. U stopu smo pratili Dalibora, koji je, zahvaljujući tome što napamet zna svaku izbočinu, uspeo da nas bezbedno spusti do dole. No, ostaje utisak da je svakako mnogo bolje doći po danu...