Vruća prezentacija za krupnog prugastog

Piše: Goran Tokić Goci

   Poslednjih desetak godina grgeča najčešće varaličarim na dubokim akumulacionim jezerima, i to u periodu jesen-zima, konkretno od početka novembra do sredine januara. U većem delu tog perioda on je blizu dna, u hladnoj vodi, pa i prezentacija treba da bude relativno spora. To nikako ne znači da treba da bude "mrtva": grgeč voli nagle pokrete, cimkanja i skokove, dok ravnomerno povlačenje šeda (koje veoma često da rezultat prilikom lova smuđa) ne smatram dobrim izborom. Dakle, mašinica treba da se okreće sporo, mamac ne sme brzo da nestane iz vidnog polja grabljivca, ali zato vrh štapa može da "igra" raznim brzinama. To može biti serija kratkih cimova kojom odižemo silikonac od dna (nekad svega dvadesetak cm, nekad pola metra, a najviše metar), može biti samo nešto brže povlačenje tokom koga rep šedića lepo radi, mogu biti 2-3 kratka cima, može biti svakojako povlačenje, a zajedničko svakoj od ovih prezentacija je da se na kraju pusti da mamac propada do dna.
   Ovo propadanje je veoma bitno, jer grgeč često baš tada pokupi šeda. On, kao i smuđ, usisava plen, pa je poželjno da mu to olakšamo time što ćemo strunu držati poluzategnutom. To ćemo izvesti ako spuštanjem štapa ispratimo tonjenje džiga, a jasno je i to da što je džig glava lakša, struna će biti labavija. Dakle, ovde smo uvek u dilemi: da li da težim džigom dobacimo dalje, brže dohvatimo dno i lakše kontrolišemo mamac (naročito u vetrovitim uslovima) ili, s druge strane, upotrebimo lakšu glavu na kojoj mamac sporije tone i struna je labavija, pa grgeč po oba osnova lakše usisa plen. Poluzategnuta struna ima još jednu prednost: ako nema vetra, ona nam omogućava da udarac vidimo pre nego što ga osetimo na vrhu štapa, dakle imamo delić sekunde više za bržu kontru.