Bacam pogled na sat i razmišljam koliko je voda nadošla na Deer Islandu. Ovo nekadašnje ostrvo je u XX veku radom ljudskih ruku postalo poluostrvo i nadovezano je na Winthrop, grad u kome živim. U vreme rata za neza­visnost, u danas nepo­stojećem Deer Island moreuzu, krili su se američki brodovi koji bi odatle napadali Engleze u periodu neposredno posle Bostonske čajanke. Često pomislim kako bi bilo super da taj moreuz i danas postoji, jer bi njegove jake struje bez sumnje krile velike strajpere.
   Deer Island je u moderna vremena promenio ulogu: od dosko­rašnjeg zatvo­ra postao je prvoklasno izletište, uz najmo­dernija postrojenja za preči­šćavanje vode na solarni pogon i vetre­njače. Ova lokacija je bez sumnje jedno od najproduktivnijih mesta gde možete uloviti strajpere ako posetite Boston. Naročito popularna mesta za lov iz čamca su strukture sa njegove istočne i severne strane, tzv. Deer Island Rip i Faun Bar, na kome je moguće loviti i sa obale, iako je to veoma riskantno.

   Prenuh se iz razmišljanja ‒ vreme mi je da krenem. Volim da pecam na Deer Islandu kada je voda dva sata u porastu od oseke. Uzimam svoj dvoručni štap od 11 fita, kome najbolje pašu strune od 400-500 grejna za "overhead" zabačaje koji se koriste u morskom ribolovu.Strune sa kompaktnim glavama su pogodne jer zahtevaju minimum napora prilikom zabačaja na terenima koji su kameniti, klizavi i gde ribolovac uvek mora da pazi gde staje. Znam da će me nadolazeća plima brzo pogurati uz kameni zid sa limitiranim prostorom za zabačaje, a na tom mestu jaka struja podseća na ogromnu reku. Ovakva lokacija je dobar izbor za upotrebu dvoručnog štapa. Zapadni vetar često malo zamuti vodu, što zahteva upotrebu većeg strimera, kog riba može da vidi. Zabačaji sa dve ruke i struna kao što je Rio Outbound Short WF11 lako izlaze na kraj sa gušće navezanim potezankama od bakteila i schlappen pera, na udicama veličina 3/0 ili 4/0.