Posle nepunih sat vremena bacanja, pajara je pokupila cofa u donjim slojevima. Momenat koji sam čekao i bio spreman za njega. Brzo sam udario dve kontre (za svaki slučaj) i štap oborio na dole. Zapravo, potopio sam ga skoro metar u vodu i pre nego što se riba pojavila na površini. Ubrzo je usledio jedan skok iznad površine vode, pa drugi, treći, ali spadanja nije bilo. Za dva-tri minuta "zubićka" je bila u mojim rukama. Merenje je pokazalo 19 lb (8,5kg).

   Od tog momenta, za mene je sa pecanjem na pajare bilo završeno. Odlučio sam da preostale dane posvetim pecanju ribe trairao, mada sam do kraja upecao još jednu malu pajaru (tešku oko 700 g). Sve ukupno, tokom boravka na Amazonu nas osmorica smo upecali šest pajara: moje dve, dve na dubinku, jednu na troling i jednu (najveću, preko 25 lb) na džig kojim se peca snook.

   Bio sam zadovoljan ostvarenim. I upecanim ribama, i svojom istrajnošću da napravim hiljade zabačaja onda kada nije išlo, iako je u to isto vreme ribolov drugih riba bio fantastičan. Bio sam zadovoljan jer nisam poklekao i prebacio se na druge terene, već sam nastavio da uporno bacam cofa očekujući udarac pajare, što mi se na kraju i isplatilo.

   U međuvremenu, pirane su mi skratile još cofova, a peti dan je napokon doneo malo uzbuđenja. Imao sam dva udarca i dva spadanja. Jednostavno, pajara ima veoma koščatu usnu duplju i nije jednostavno zakačiti je. Uz to, tokom borbe iskače iz vode, što joj omogućava da u nekom trenutku, nakon skoka, struna postane opuštena, te se tada lako oslobađa. Tu sam se setio iskustva stečenog dok sam pecao ribu tigar (tiger fish) na Zambeziju. Borbu sa ribama koje iskaču iz vode treba voditi štapom oborenim na dole, sa vrhom blizu do površine vode. Na taj način, kada riba skoči uvis ona se ne približava ka vrhu štapa i razlabavljuje strunu, već upravo suprutno - dodatno je zateže. Rešio sam da to primenim na prvoj sledećoj pajari, ako je budem zakačio. Plus, promenio sam udicu. Stavio sam veću i dobro naoštrenu trokraku.