U tom trenutku nailazi čuvar, super, ima i ko da me slika. Posle nekoliko fotki, vraćam basa nazad u vodu. Palim cigaru i pet minuta pokušavam da dođem k sebi ‒ pa ovo nema ni u snu. Montiram opet silikonca na udicu i bacam ga na isto mesto kao i prvi put, puštam ga da propadne i onda polako cimnem vrhom štapa... BAM! Ju, ju, šta se ovo dešava? Štap se opet savija, ali sad sledi nešto slabija borba sa ribom, koja se brzo našla na obali. Bas, ali manji, oko 35 cm. Dva zabačaja - dve ribe, pa ovo mi se nikad u životu nije desilo! Onako sav zabunjen i iznenađen, slikam se, i vraćam je nazad u vodu.
   Narednih 15-20 minuta mi je prošlo u nekoliko kilavih udaraca, bez realizacije, pa reših da promenim mesto.
   Dolazim do plićeg dela vode, dubine oko metar, bacam silikon, ali sad u samu trsku, puštam da padne, i opet cimnem 2-3 puta vrhom štapa. TRAS! Riba se žestoko bori, a pri tom mi trska zadaje glavobolje. Izlazi iz trske, sledi prvi jači beg, koji uspešno amortizujem. Polako je dovlačim i hvatam za donju usnu. Lepa riba, merim je i metar pokazuje 40 cm. Sad sam već svestan da sam pogodio jedan od onih dana koji se dese samo nekoliko puta u životu, i to još na svojoj vodi. Ej, u Srbiji! Po ko zna koji put se pokazuje koliko bi kod nas bilo riba da nema ribokrađe i da sportski ribolovci ne nose previše riba. Ova voda je pošteđena i jedne i druge pošasti, prve jer ima ribočuvara, druge jer malo ko ovde peca, i rezultati su odmah vidljivi.
   Opet malo fotkam, vraćam ribu u vodu govoreći joj da mi dođe opet kad još malo poraste. Skidam Dingera sa udice, i kacim Yum Ribbontail od 6 inča u zelenom dekoru sa šljokicama i nastavljam da pretražujem. U periodu od sat vremena, hvatam još nekoliko riba od 35 do 40 cm. Posle toga pravim pauzu, palim cigaru i još jednom razmišljam o svemu što sam doživeo, te o tome koliko je malo ulaganja u čuvanje voda potrebno da se stvori ribolovački raj.