U zavisnosti od konfiguracije dna rijeke, prilagođavam način vođenja strimera. Najčešće su to uzvodni zabačaji, gdje nakon pada strimera u vodu sačekam da on stigne do dna. Uglavnom to bude kad stimer dođe meni nasuprot, i tad počinjem sa vođenjem i gledam da mamac što duže ostane u lovnoj dubini. Strimer vodim lagano, a kada ga voda malo zanese nizvodno, bukvalno ga lerujem, sa cimkanjem vrha štapa. Riba nije sad voljna da pojuri mamac koji joj brzo provučemo, ali će rado zgrabiti svaki koji zatreperi ispred nje. Na početku sezone preporučujem malo veći strimer, jer gladna pastrmka takvom mamcu neće odoljeti.

   Pastrmke uglavnom tražim u matici, jer su se tu stacionirale kako bi sa sebe skinule parazite koji su im se nakupili tokom zime, dok su odmarale od mrijesta. Na ovakvim mjestima im pri tom i voda stalno nanosi hranu, tako da dolaze do lakih zalogaja iako nisu preterano aktivne, niti troše previše energije jer su po pravilu na dnu (gdje je voda dosta sporija), ali i vješto koriste svaku, maker i minimalnu strukturu koja dodatno usporova tok.