Kući, zaobilaznim putem
   Znanja o migraciji lososa još nisu naučno potpuno dokazana, ali su najmanje dva faktora izvesna. Migratorne ribe se orijentišu pomoću magnetnog polja Zemlje i ekstremno osetljivog čula mirisa. Kombinacijom ova dva čula one mogu da pronađu mesto gde su se izlegle pre više godina sa tačnošću od 100 m! Kako je onda moguće da više hiljada riba pogreši ne mesto, ne reku, nego čak i ceo okean? I kako je moguće da ih nema na jugu Atlantika, već kroz njega samo prolaze na putu do reka, i to pogrešnih? Tačnije – pogrešnih za prve pristigle matice, dok se njihova deca zaista vraćaju na mesto "rođenja".
   Odgovor leži u jednoj velikoj geo­grafskoj specifičnosti terena. Snimci napravljeni iz satelita pokazuju da se na vrhovima Anda nalazi večiti sneg i led, kao i čitav sistem glečera koji se nikada ne tope. Ova nepregledna masa snega i leda se nalazi sa obe strana Anda, čileanske i argentinske. Tako se led i sedimenti koje on nosi na različite strane Anda nimalo ne razlikuju, tačnije identični su. Uključujići i miris, isti onaj koji lososi koriste da bi našli matičnu reku. Voda sa ovih izvorišta završava u različitim okeanima, a kako se spajaju i mešaju u Magelanovom prolazu, jedan losos može da ima veoma veliki problem da odredi na koju stranu da krene ako se nalazi na samom jugu Amerike.
   Ako tome dodamo da se on služi i magnetnim poljem Zemlje i da mu u ovoj situaciji unutrašnji "kompas" govori da treba da krene na sever, a da se pri tom nalazi na samom špicu Južne Amerike i da sever može biti i levo i desno, postaje jasno kako se desilo da ribe koje inače nikada ne greše u ovoj situaciji naprave kardinalnu grešku. Na kraju, kada uđu u reke, one možda i shvate da su pogrešile, ali više nema vremena za povratak.
   I tako su čudnim spletom okolnosti, započetim čovekovim mešanjem, a nasta­vljeni prirodnim procesom, kraljevski lososi stigli u sliv Atlantika, uspostavivši trajne mresne migracije u argentinske reke.

Nošeni rekama na različite strane, čileansku i argentinsku, a potom i morskim strujama, sedimenti sa vrhova Anda završavaju na jugu Južne Amerike, u Magalanovom prolazu i zbunjuju losose koji koriste čulo mirisa za nalaženje matične reke