Danas te euforije, nažalost, nema. I dalje je svakog proleća uredno kupujem, ali ne mogu da se otmem utisku da mi "magareće uši" svake godine sve lepše stoje. Bilo kako bilo, ipak to papirče sa sobom donese izvesnu dozu mira u slučaju da se neko od ovlašćenih pojavi u kontroli.  
   Prošlo je od onomad dosta godina. Zahvaljujući starijim kolegama, časopisima i televizijskim emisijama, nešto se i naučilo, pa sam iz godine u godinu i smuđa lakše lovio… I puštao… I puštam. Da se razumemo, nisam od onih što zagovaraju apsolutni "uhvati i pusti" pristup ribolovu. Učili su me da se klonim ekstrema i da NAJ vrlo retko upotrebaljvam u bilo kojoj konstrukciji reči. Riba je za jelo, a ispostavlja se da smuđa većina doživljava kao NAJukusniju među rečnim ribama. Pitam se, da li su probali babušku ulovljenu u proleće, svežu crvenu potkovicu dunavskog šarana divljaka koji se hranio gamarusima ili pak minijaturne filete ozloglašenog cverglana?
   Kako god, ne vidim potrebu za ubijanjem matičnih primeraka niti jedne vrste, dokle god je moguće uloviti one prosečne. Ovo mi se pravilo nametnulo samo po sebi. Jedinstven je osećaj kada u ruci imate savršeni primerak kapitalne ribe, stare i čitavu deceniju, koja bi svoj genetski potencijal mogla preneti na potomstvo. Tu je i teoretska šanse da neku od puštenih riba ponovo ulovim, no izjednačavao sam je sa onim u igrama na sreću. Ako gledam veličinu vode na kojoj provodim vreme, rekao bih ‒ nemoguće. Rezultati uhvati i pusti pristupa evidentni su na manjim vodama, a koliko je taj pristup smislen na reci poput Dunava, teško je reći. No, bilo kako bilo, da li je sreća, upornost ili pozitivna karma zbog puštanja kapitalaca, svake godine u ribolovačkom dnevniku imam sve veći broj krupnih primeraka. No, šta ako je baš ovo treće, ali nije karma, već direktna posledica uhvati i pusti pristupa? Nakon poređenja fotografija nekih od skorijih ulova, stvari su počele da izgledaju malo drugačije...

Tri puta meri, nijednom ne seci (filete)
   Prvog sam smuđa varalicom ulovio 90-ih, na Tisi. Sećam se kao danas. Flying lure, pojas trave i mala ustava u Padeju. Ulovio i pustio. Da me ne shvatite pogrešno. Nisam se rodio kao C&R "čistunac". Poneo bih ga, ali je riba bila ispod mere, a u dozvoli je i tada stajala minimalna mera, a bome i maksimalna dnevna količina plemenite ribe koju ste smeli nositi. Sećam se još uvek tog vremena, kada nisam mogao dočekati da u lokalnom udruženju pokupim svoju dozvolu i tako, potpuno "ispravan" izađem na vodu. Mislim da sam kompletan sadržaj znao napamet. Minimalne mere, lovostaji, dozvoljeni i nedozvoljeni alati… Čudno, izuzev manjih izmena, sve isto kao i danas. Čovek bi rekao da bi takvo, nezahtevno štivo svako sa više od 2 godine ribolovačkog staža znao napamet. No, vreme je pokazalo da je to za neke ipak nesavladivo gradivo...

Krupne matične primerke grabljivica po pravilu puštam nazad