Gaženje savskim sprudovima predstavlja pojam špinerskog ribolova na Savi nizvodno od Zagreba još od vremena kad je Mrva bio mojih godina i u pokojnom "Športskom ribolovu" pisao o svojim dogodovštinama po Katarini i Galapagosu. Genijalna raznolikost terena na relativno kratkom potezu rijeke, obilje grabežljivaca, često i kapitalnih dimenzija, te iznimno dinamičan ribolov obilježen gaženjem po savskim plićacima stvorio je praktički legendarnu reputaciju na potezu Save nizvodno od Ivanje rijeke, ili ispod popularno zvanog Drek rivera. Riba koja u najvećoj populaciji naseljava taj teren, i koja čini najčeščeg gosta na udici, svakako je svima nama znani oportunistički glavonja koji u Savi raste do kapitalnih dimenzija: klen.
   No kako to obično biva, vremena se mijenjaju: kum Mrva više ne gazi oko Galapagosa, a Sava iz godine u godinu sve više mijenja položaje sprudova, tako da Katarina i Galapagos više ne izgledaju niti približno onako kako su izgledali tih slavnih godina. Kako je broj ribiča istovremeno višestruko porastao, tako ni sprudovi više nisu oaze mira kakve pamtim iz nekih davnijih dana. Neki novi ribiči uredno obilaze plićake, dosta ljudi svakodnevno čamcima prolazi oko otočića gdje nekad ljudska noga nije stupila, a ribe iz godine u godine ima sve manje i manje. Riba koja još pliva oko sprudova više nije tako naivna kao prije, i kad legendarni Storm Rattlin Thin Fin u FT boji padne u vodu klenovi se razbježe kao da je netko bacio bombu. Riba se, naravno, i dalje može sasvim lijepo loviti, no to nekako više nije ribolov kakav je nekad bio, a najveća je promjena baš u tome što više nije riječ o terenima na koje ljudska noga nije stupila, već o pomalo razvikanom potezu Save, na kojem se sad motaju ribiči svakojakih profila i generacija. Naročito otkako je proradio kolektor i "Drek river" više nije kancerogen kao što je do nedavno bio. Riba je ispikanija nego ikada, i s izuzetkom noćnog ribolova, ti sprudovi jednostavno više ne pružaju isti ugođaj kao nekada.
   Zbog toga smo kompa Juho i ja prošle godine pokušali naći neke nove terene za ribolov, željni malo poštene šetnje uz Savu i dinamičnog ribolova u pokretu, ali bez naletanja na zabačene štapove i ispikanu ribu! Pomalo nemoguća misija u vremenima kad je Sava zatrpana ribičima, a nekad nedostupna obala kompletno iskrčena, no na kraju smo sasvim nehotice uspjeli pronaći potez Save na koji ljudska noga nije stupila!

Planirano samoubojstvo
   Zapravo smo ideju dobili sasvim slučajno. U jednoj šetnji uz savsku obalu tokom prelaženja s jednog špornja na drugi, s visine smo opazili da se uz kamenu obalu na inače totalno jednoličnom potezu Save mota nekoliko lijepih klenova. Pokušali smo sići do njih, no ispostavilo se da je obala, žestoko razvaljena od visokih voda, potpuno nedostupna za ikakav pokušaj silaženja do Save, jer pada potpuno okomito i još se odronjava kao blesava. Skončati život pod tonama odronjenog šljunka i nije neko veselje, pa tako shvaćamo da su nam ti klenovi skroz nedostupni. U daljnoj šetnji uz Savu malo pozornije promatramo vodu i uskoro primjećujemo da klenova zapravo ima dosta, gotovo svaki istureni kamen na potpuno jednolikoj i nezanimljivoj obali iza sebe krije lijepog debelog klena. A kako je obala na cijelom tom potezu razrušena bujicom, te u potpunosti neprikladna za ikakvo spuštanje do vode ili pak hodanje uz vodu, odmah nam je jasno da gledamo u ribe koje sasvim vjerojatno niti ne znaju što je varalica, jer nitko nije u stanju pješke se spustiti dolje, a isto tako nikome nije od interesa ploviti čamcem uz jednoliku i nezanimljivu obalu samo zbog klenova!